LE CLITORIS, R. LORI MALÉPART-TRAVERSY, KANADA, 2016, 3 min
–
WETLANDS, R. DAVID WNENDT, NJEMAČKA, 2013, 109 min


Uvodničarka: Jasna Jasna Žmak
24. srpnja, 2018.
Vallelunga, Pula

Filmska večer bit će posvećena ženskoj seksualnosti, genitalijama, orgazmima, svemu onome što su nas učili da je nepristojno ili, još gore, ne postoji. Ova projekcija bit će kao sve što ste ikada htjeli znati o seksu a niste se usudili pitati na ženski način!


Le Clitoris

Kratki animirano-dokumentarni film nastao je kao diplomski rad mlade kanadske autorice zbog njene želje da “demistificira žensku seksualnost kroz otkrivanje anatomije i funkcioniranja ovog organa, njegove povijesti, uloge koju ima u ženskom orgazmu i funkcije koju ima za emancipaciju žena”.


Wetlands

Igrani film nastao po istoimenoj knjizi kultne njemačke autorice Charlotte Roche, koju mnogi smatraju enfant terribleom njemačke književne scene, premijerno je prikazan na festivalu u Locarnu, a potom i na Sundanceu. Knjiga koja je radvojila feminističku scenu, jednako kao i film nakon nje, beskompromisno govori o svim temama koje se inače u društvu prešućuju, od hemoroida do analnog seksa, od menstrualne krvi do smegme, od seksualnih fantazija do pornografije. Kada osamnaestogodišnja Helen završi na odjelu za proktologiju nepoznatog njemačkog gradića, provest će nas kroz vlastitu povijest “bolesti” na jedan sasvim neuobičajeni način.

–

Jasna Jasna Žmak, dramaturginja, scenaristica i spisateljica, rođena na Verudi, živi na Trešnjevci, radi uglavnom po Zagrebu i Beogradu. Diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu gdje je trenutno radi kao umjetnička asistentica.
Doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavila zbirku lezbijskih priča Moja ti (Profil, 2015), surađuje s feminističkim portalima MUF, Libela i VoxFeminae. Neke njene priče mogu se čitati i na mojati.tumblr.com i cudnamjesta.tumblr.com.

O seksu sam uglavnom učila iz filmova jer nisam imala gdje drugdje. I ne, ne mislim pritom na porniće, oni su u priču ipak ušli nešto kasnije... mislim na one “obične”, igrane filmove, crno-bijele ili u boji, uglavnom američke, ponekad europske, drame ili komedije, na filmove koji su se emitirali na prvom ili drugom programu televizije, one naše ili one talijanske (djetinjstvo sam provela u Puli), odmah nakon dnevnika, ili u ona dosadna nedjeljna jutra, ili u ona još dosadnija popodneva preko tjedna.


Čisti seks!
O seksu sam uglavnom učila iz filmova, a seks je u tim filmovima uglavnom bio skriven – vrlo često vrlo doslovno uz pomoć plahti, a još češće uz pomoć domišljatog kadriranja i još domišljatijih montažnih rezova. I taj seks ne samo da je bio skriven, nego je bio dosadan, hetero i monogaman, bio je binaran, predvidljiv i romantiziran, kompletno cenzuriran, potpuno reduciran. Od one divne raznolikosti kakva ga krasi u stvarnosti, u filmovima je od njega ostalo samo toliko da dijete u ili oko puberteta može zaključiti da s tim seksom u stvarnosti nešto stvarno ne štima kada ga se razni redatelji (muški rod je namjeran) tako svesrdno i uporno trude sakriti.

O seksu sam uglavnom učila iz filmova, i znam da nisam jedina. Tu smo lekciju iz biologije u školi kolektivno preskočili, kao što su je preskakale generacije prije nas i kao što će ju, čini se, još neko vrijeme preskakati i one nakon. Od cijelog seksa smo u školi stigli jedva do s. Prošli smo anatomiju reproduktivnih organa, onih muških i onih ženskih (binarnost je namjerna), uz shematski prikaz koji nije puno odudarao od prikaza reprodukcije kod biljaka. Anatomija i onda nešto malo o spolnim bolestima i to je bio kraj, tek toliko da ne pomislimo da djecu donose rode i da strepimo od bauka zvanog AIDS. Seks je u školi, dakle, bio još skriveniji od onog u filmovima, u potpunosti medikaliziran, lišen i ono malo napetosti i uzbuđenja koji su ga ondje ponekad ipak krasili.

A onda su na scenu stupili pornići, skriveni programi koje smo palili iza ponoći na ekskurzijama u hotelskim sobama, na pajama partyijima kad bi roditelji već otišli na spavanje, na novim godinama kada roditelja ne bi uopće ni bilo. I naravno, tu su bila i ona papirnata izdanja koja bi krali od starije braće (muški rod je opet namjeran), koja bi krali iz kioska metodom koju smo prethodno razvili za krađu stripova. Ono što smo naučili iz ove nove vrste materijala naizgled se prilično razlikovalo od prethodno usvojenog gradiva. Ovdje ništa nije bilo skriveno, a najmanje ženski spolni organi, ovdje nije bilo cenzure ni plahti koje skrivaju pogled, ovdje je sve bilo eksplicitno, vlažno i glasno.

Ali, na drugi pogled, mnogo godina kasnije, postalo mi je jasno da neki stereotipi i ovdje ipak prevladavaju, kao što je naprimjer ona binarnost, kao što je naprimjer ona heteroseksualnost, postajalo mi je jasno da je pravu istinu o seksu iz filmova, igranih ili pornića svejedno, jako teško saznati. Trebalo mi je nekih petnaestak godina da shvatim da i pornići i biologija i igrani filmovi zapravo pate od istog sindroma, da u jednakoj mjeri mistificiraju seks, bez obzira na to koliko ga nominalno skrivali ili otkrivali, da o njemu često šire neistine, kao što je naprimjer ona o veličini klitorisa ili ona o vaginalnom orgazmu, kao što je ona o heteroseksualnosti, binarnosti i ženskoj pasivnosti.

A onda mi je polako počelo postajati jasno i nešto drugo, polako sam počela shvaćati da postoje i neki drugi filmovi, filmovi koji se seksa ne srame, da postoje neke druge redateljice (ženski rod je naravno namjeran), kojima seks nije tabu tema.

Zato Le Clitoris, zato Wetlands.


cb foto Ivor Borovečki


©Kino Katarina 2019